Zavičaj je onaj kraj, koji uvek osećaš negde duboko u sebi. Zauzima posebno mesto negde u tvom telu i duši. Najčešeće ga smestiš tik ispod srca i on tu ćuti. Hrani se otkucajima tvog srca i tako se održava u životu. Zavičaj ne može da nestane iz tvoje glave ili tvojih misli, jer nije nešto što je prolazno i nebitno za tebe samog.
Zavičaj se ne kupuje, ne pozajmljuje. Njega dobiješ po rođenju, kao što dobiješ oca svoga i majku svoju, tako ti je i zavičaj određen i samo tvoj. On je toliko tuđ, da je tvoj, i toliko je samo tvoj, da je tuđ. Nosiš ga sa sobom kao sliku drage osobe. On je deo tebe. Ti si celina sa njim.
I kad odeš negde daleko, i kad te sve lepote ovoga sveta dotaknu i potresu, vratiš se zavičaju, svom prvom opipljivom domu. Jer, ti nisi odrastao tamo gde je neko odredio da se kleči dok se moli, gde se istok razdavaja od zapada… Ti znaš da je tebe tvoj zavičaj zakleo na krst, čast i pošten obraz i to uvek neguješ i tome se uvek vraćaš.
I, koliko god bežao od zavičaja, bežaćeš od sebe samog. Ne trudi se da bežiš! Nije suština u tome. Zavičajem treba da se ponosiš kao nečim posebnim, nečim što te određuje drugačje od drugih.
I kad se ovaj ovozemaljski život nekada skonča, tvoja duša neće težiti tom dalekom svetu. Vratiće te upravo onde, odakle si i započeo svoje putovanje, u tvoj zavičaj.
I znajte, zavičaj vaš je baš ovo mesto. Ovde ste prvi vazduh udahnuli, prvu suzu pustili, prve vlasi trave počupali, vodom se ovom okupali. Ovim drumovima ste prvi put prošli, ovde ste prve reči izgovorili, majci na krilu sedeli i prvi krst u crkvi napravili, smehom lice ozarili…
Zašto bežati odavde? Ovo je vaša kolevka, kojom treba da se ponosite i čije ime treba da slavite. Batočina je vašeg zavičaja ime.
Autor:
Marija Milojević,
prof. srpskog jezika i književnosti