Oproštajno pismo nastavnici Nadi

u Vesti

Poštovana nastavnice Nado,

Obraćamo Vam se u ime svih nas čija ste imena nepogrešivo znali, nas stotinu. Obraćamo Vam se i u ime onih koji su Vas ikada sreli slučajno ili namerno, možda u prolazu, ruku Vam pružili i upoznali Vas. Čak i onih, dok su, čekajući u nekom redu, koju reč sa Vama razmenili. Glas dižemo i u ime onih kojima ste predavali u školi, likovnim tehnikama i istorijskim činjenicama učili, po glavi milovali, blagi osmeh uputili, posavetovali, nadu ulili. Obraćamo Vam se i u ime onih koji Vas nisu poznavali. Njima ćete nedostajati najviše. Nisu znali šta nisu imali, a već su izgubili.

Obraćamo Vam se u ime svih koji su juče objavili Vaš odlazak, uz neizmernu žalost što ste otišli u nevreme. Da, u nevreme, jer nevreme i jeste. Niko od nas, koji smo Vam se divili, ne može da Vam se pokloni, da Vam se zahvali poslednji put i oda počast kakvu zaslužujete.

Dobro znate da bi iza Vas, u povorci, bila četa đaka. Kao da ste izabrali, namerno, dan i ovu sumanutu godinu za odlazak. Kao da niste želeli da Vas iko sretne dok mirno odlazite, sami. Uplašili ste se da Vas ne smetnemo i ne skrenemo sa puta, kojim ste sada krenuli, pa ste požurilli, pre svitanja. Možda biste nam izgovorili čuvenu rečenicu: ,,Možda mi je kosa seda, ali mi je glava još uvek bistra”, kao uverenje da je to pravi izbor i put. Početak i kraj – život i smrt, ništa više.

Ovo je poslednji naš razgovor, Vaš i naš. Zapravo, danas se ovaj razgovor svodi na monolog. Mi pričamo, a Vi nemo slušate. Ćutite. Pomalo je neobično i nesvakidašnje. Niste nas navikli na to. Priznajemo. Navikli ste nas na razgovor, na savete, reči nade, na podršku. Šta je sad ovo?! Mi pričamo. Vi ćutite.

I dan je sasvim drugačiji. Sunčan je, a opet, tmuran. Nekako je neobično bučan, usled ove nasilne tišine. Nedostaje Vaš glas, Nadin glas nade. Očekujemo da nam nešto kažete i da nam pružite nadu, naša Nado! Tešimo se. To nam je preostalo. Vaše samo ime je nada i uteha. Izgovaraćemo ga u znak sećanja na Vas, uzoru mnogih generacija. Nada. Nadežda.

Nadežda Popović

Sretali bismo se, često, po batočinskim ulicama. Zastanemo, obično nas pridržite za ruku, da nam pokažete da ste tu, kao oslonac, još uvek. Pitate nas za zdravlje, za ukućane koje poimence poznajete, proćaskamo o životnim daćama i nedaćama koje su nas zadesile, pa se pozdravimo, u radosti, ozareni, i Vi i mi. Da, imali su ti susreti sudbinsku neku vezu, nisu bili slučajni. Imali su smisla. Imali su težinu. Zato sada i boli ova praznina. Vaše prisustvo u našim životima bilo je značajno, obojeno najlepšim bojama akavarela, iscrtano najfinijim linijama, kolažima i mozaikom.

Idu dani. Prolazićemo istim čaršijskim putevima i dalje, ali Vas nećemo sresti. Ostaje nam sećanje na susrete u prolazu, na uglovima ulica, u školi, po batočnskim prodavnicama, književnim večerima, na izložbama uz želje da se u zdravlju sretnemo i sledeći put i ispričamo kao nikad pre. Ne sluteći, pozdravili smo se, nažalost, poslednji put. Smrt Vas je srela pre svih nas.  

Nadežda. Nada. Nada poslednja umire. Tako i beše, nekako s proleća…

Počivajte u miru, nastavnice starih i mladih generacija, veliki čoveče, školski roditelju, blistava sliko naših đačkih dana!

Izabrali ste taj dan, voljena Nado, namerno!

Palimo Vam sveću i osvetljavmo put!

Ponosna četa Vaših đaka

IN MEMORIAM – Nadežda Popović

Nadežda Popović
(1937 – 2020)

Rođena je 1937. godine u Lazarevcu, u zanatlijskoj porodici, od oca Trifuna i majke Slavke Jovanović. Osnovnu školu završila je u rodnom Lazarevcu, gde je završila i Gimnaziju i Višu pedagošku školu, smer Likovno vaspitanje i istorija.
Sa službovanjem u prosveti počela je 1958.godine.
U Batočinu dolazi 1962. godine i započinje pedagoški rad u osnovnoj školi gde će dočekivati i ispraćati brojne generacije svojim znanjem, ljubavlju, strpljenjem i doslednošću. Iza nje u pedagoškom radu ostaju brojne generacije učenika koji će je pamtiti po svemu najlepšem.
Predavala je likovno i istoriju, bavila se vaspitnim radom i vodila pripreme i organizaciju svih likovnih aktivnosti i takmičenja za đake. Pod njenom organizacijom i nadzorom radovi njenih đaka dobijaju najviše nagrade u zemlji i bivaju objavljivani u časopisima za decu „Lasta Zagreb“, „Dečje novine“ i „ Dečje iskre“.
1998. odlazi u zasluženu penziju.
Od 2002. godine posebno se posvetila pripremama đaka i studenata za upis u srednje škole i studije likovnih umetnosti, koji je do sada upisalo i uspešno završilo 22 studenta.
Кao penzioner, nastavnica Nada je bila veoma aktivna, učestvujući u brojnim likovnim izložbama u Кulturnom centru „Dositej Obradović“. Bila je jedan od inicijatora osnivanja Likovnog kluba „Batočina“ kao sekcije КC „Dositej Obradović“, kao i pokretač prve Likovne kolonije u Batočini.
Skromna, tiha i nenametljiva, bila je puna poštovanja i ljubavi prema drugima, a naročito prema svojim đacima.
Nagrađena je 2019. godine i najvišim priznanjem opštine Batočina, diplomom „21. septembar“, za izuzetan doprinos, za svoj životni rad i delo.

Govor Nadežde Popović povodom Dana opštine Batočina,
21. septembar 2019.

Оставите одговор

Najnovije u Vesti

Sretenje

Dan državnosti

15. februar jedan je od najznačajnijih datuma za istoriju Srba, budući da

Znanje za ponos

Batočinci su večeras dobili ogroman razlog za ponos. Biljana Milanović, naša Batočinka,
Idi na Vrh